Capture 43

Pijemo vodu iz bunara. Kažu da voda nije dobra, jer je bunar dva puta poplavljen. Tata nema para da plati da provjere vodu, a mi nemamo drugu, moramo da je pijemo, pa šta nam Bog da – kao veliki opisuje Jovan Đusić (11) svoj život u selu Selište kod Trstenika.

Četvoro Đusića – tri sestre i brat imaju veoma teško djetinjstvo. Uslovi u kojima žive daleko su od onih u kojima rastu njihovi vršnjaci. Jovan (11), Milica (10), Jelena (7) i Nikolina (2) ne znaju kako izgleda kupanje u kadi, spavanje u toploj sobi, u svom krevetu. Ni za veš-mašinu ne znaju. Nemaju ni računar, ni telefon, a ni drugare. Zbog velikog siromaštva u kojem žive skoro da im niko ne dolazi u posjetu.

– Imam neke prijatelje u školi. Ali, niko od njih mi nikada nije došao u kuću. Sigurno se stide. Znaju da sam siromašan. Zvao sam ih, nije da nisam, ali nikada niko nije došao – otvorio se Jovan.

Ne idu Đusići ni na rođendane kod drugara iz škole. Vrlo su retki takvi odlasci, jer kažu da vide da su nepoželjni. Jednostavno, stide ih se. Nikoga oni ne optužuju zbog toga, više im je to izletjelo dok smo zajedno sjedeli i razgovarali u jedinoj sobi u kojoj je moguće boraviti. Ostale sobe su ruinirane, sa pocjepanim namještajem punim vlage, betonskim podom. U jednoj, koja im je, kako kažu, spavaća, samo jedan krevet.

– U njemu svi spavamo – pokazala je Milica prstom na stari krevet. Prehladno je u sobi. Ali, kada svi zajedno legnemo, onda se ugrijemo – tiho priča Milica, piše Blic.

Iako im sve treba, ova djeca ne pričaju o tome. Ćute. Zadovoljni su onim što im roditelji Mihailo (46) i Marina (33) daju. Sebi dozvole samo da sanjare.

Capture 44

– Volio bih da se okupam u kadi. Da je napunim toplom vodom i legnem. To nikada nisam probao. Majka nas posipa vodom u plastičnom koritu. Ljeti napolju, a zimi pored šporeta – govori Jovan.

Brat i sestre nemaju skoro ništa, ali imaju mnogo ljubavi jedno za drugo. Kažu da se vrlo retko odvajaju. Majka Marina ih je naučila da moraju da vode računa jedni o drugima.

– Nemamo mi ni kompjuter ni telefon. Mi se igramo na livadi ili pored potoka. Imamo pse, mačke. Penjemo se na drveće, igramo žmurke… To su naše igre. Nisam ni neki đak, ali mama me je vaspitala da poštujem druge – kaže Jovan.

Jelena se sprema da krene u školu. Ne priča mnogo. Ipak, uspjeli smo da saznamo šta najviše voli.

– Volim čokoladu. Obožavam je. Volim i sve druge slatkiše – blago se osmjehnula kada je to izgovorila.

Djeca vrlo rijetko idu van sela. Ponekada se dešava da odu u Trstenik sa majkom. I to samo jednom mjesečno kada idu po socijalnu pomoć. Tada se voze autobusom. I uživaju u tome, jedan od rijetkih trenutaka u kome to mogu.
Imamo za brašno, ulje i so, i to je to

Šestočlana porodica Đusić je kuću u Selištu dobila u nasljedstvo, odnosno prepisana im je kao nagrada jer su vodili računa o prethodnom vlasniku. Ali, kuća stara više od pola vijeka, više i ne liči na dom.

– Imamo 50 ari neobradive zemlje. Na malo bašte posadimo povrće i to nam bude od koristi. Nemam stalan posao i zato nadničim na njivi za dnevnicu od 2.000 dinara. Od ove godine smo počeli da primamo socijalnu pomoć, koja za našu porodicu iznosi 18.000 dinara. Inače, do prije nekoliko mjeseci smo imali samo dječji dodatak. Kupimo brašno, ulje, so. Da imamo za hljeb. I to je to. Nije nam lako – kaže otac Mihailo.
Kako da pomognete

Svi ljudi dobre volje koji žele da pomognu djeci mogu da pošalju SMS na humanitarni broj 2552 ili da uplate sredstva na dinarski tekući račun “Blic fondacije”: 2750010221949709 90 ili na devizne račune 10221949724 45 – za uplate u evrima; 10221949711 84 – za uplate u švajcarskim francima i 10221949717 66 – za uplate u dolarima, OTP banka Srbija, a.d. Beograd.

Related posts