ISKRE PRAVOSLAVLjA- CRKVE BRVNARE

rkve brvnare primamljive su po tome što su sagrađene od drveta i što odišu toplinom i duhovnošću. „One imaju neku posebnu draž i ljepotu, jer tu vidimo djelo ljudskih ruku“, kažu istoričari.
Podizane su u teškim vremenima na skoro nepristupačnim mjestima koja su bila nedostupna oku osvajača.
U usamljenom zaseoku sela Vagan, nedaleko od Dobruna, na jednoj visoravni, na skrovitom mjestu, okružena hrastovom šumom, nalazi se crkva brvanara posvećena Blagoveštenju Presvete Bogorodice. Prema crkvenom ljetopisu, sagrađena je oko 1682 godine i bila je metoh manastira u Dobrunu.

Prije nje, postojala je crkva na brdu Kruščanje, do koje se, od kapele laganim hodom može stići za pola sata. Ta crkva je izgorjela u požaru, ne zna se tačno kada, ali i danas postoje ostaci urušenog klesanog kamena sa očuvanim dijelom zida na zapadnoj strani, odnosno ulaznim vratima. Mještani ovu lokaciju zovu Crkvine, kako se ne bi zaboravilo da je tu prvobitno postojala crkva, sa čije zaravni pogled dopire do Tornika na Zlatiboru, do manstira Banja kod Priboja a niz rzavsku dolinu do sjemećke planine i desno do Tetrebice iznad Veletova.
Prema kazivanju potomaka, čiji preci su živjeli u okolnim selima, lokacija gdje se nalazila Crkva na Kruščanju, (Crkvini) bila je na neki način dobra osmatračnica, odakle se mogao kontrolisati veći prostor mnogobrojnih sela a naročito drumski karavanski put, koji je prolazio od Dobruna, kroz Budimliju pa preko Bijelih Brda i dalje prema Starom Vlahu(Priboju).

Pošto je manastir u Dobrunu prije dolaska Turaka, imao veliku ekonomiju i preko 400 monaha, padom starog grada Dobruna 1462. godine i manastir dobrunski je pretrpio razaranje a monaško bratsvo je utočište pronašlo u okolnim brdima Stocu, Staniševcu, Macutama ,gdje su bile kaluđerske kolibe sa stadima ovaca. Stariji kaluđeri su se povlačili u monaške kelije i isposnice da u tihovanju i molitvi privedu ovozemaljski život. Jedna od pećina nalazi se u podnožju Crkvine.

MONAŠKI ŽIVOT U VAGANU

„ Nakon što je crkva u Kruščanju izgorjela u požaru u teškim vremenima monasi uz pomoć mještana grade crkvu brvnaru u Vaganu, mjestu skrovitom nedaleko od Crkvine. Samo mjesto je okruženo hrastovom šumom u kojem se čuje samo ptičiji pjev.
Oko hrama sagradili su i monaške male stanove (kelije). Kaluđeri su se uz molitvu bavili pletenjem kotarica, duborezom, izradom krstova i ikonostasa kao i ostalih relikvija od drveta za potrebe crkve i monaškog života“, priča iguman manstira u Dobrunskoj Rijeci Jovan Gardović.
Stotinama godina unazad crkva u Vaganu bila je glavno mjesto okupljanja naroda iz oko 50 okolnih sela, koji je u njoj pronalazio duhovni mir. Monah Jovan ističe da su u to vrijeme, na ovim prostorima, postojale samo tri crkve, manastir „Sv.Nikole“ u Pribojskoj Banji, manastir „Uspenija Presvete Bogorodice“ u Dobrunu i crkva „Rođenja Bogorodice“ u Čajniču.

SPAŠAVANjE IKONE OD PLAMENA

Zajendička priča vezuje ove tri crkve o čudotvornoj ikoni Presvete Bogorodice. Prema narodnom predanju „Kada su turci spalili i opljačkali manastir u Pribojksoj banji u kojem se nalazila ova svetinja (poklon cara Uroša poslije izliječenja) nekim čudom, Božijom promisli, ova ikona se obrela u kapeli u Vaganu.
Prije nego što će agarjanska vojska nasrnuti i na ovu crkvu i do temelja je uništiti, neki seljak iz okoline Rudog, poslije čudesnog javljanja Presvete Bogorodice u snu, spašava ikonu i odnosi je preko Lima u Čajniče, gdje je smještana u staru crkvu.
„I prema crkvenom ljetopisu prote Josifa Bogdanovića, koji služio u bogomoljama u Vaganu, Dobrunu i Višegradu između dva svjetska rata, slušajući kazivanja svojih parohijana zapisao u oktoihu: „Ovdje se pamti da je Bogorodica Čajnička boravila tri mjeseca , nakon požara u Banji“, kaže monah Jovan.

ČUVAR CRKVE –BAKA MILEVA

Kapela u Vaganu, kako je mješatni zovu, do temelja je rušena dva puta od svog nastanka, ali zahvaljujući vjernicima i majstorima osaćanima ubrzo je ponovo podizana.
Bilo je i vremena kada je bila zatvarana i zapostavljena. Miodrag Vidaković je rođen u blizini ovog hrama i kršten je u ovoj crkvi 1942 godine. Sjeća se da je poslije Drugog svjetskog rata njegova baka Mileva „branila“ svoju crkvu od propadanja.

„ Neko bi razvalio vrata i ovce su ulazile unutra da planduju a ona je, ne plašeći se tadašnjeg režima, istjerivala stoku i sama donosila daske i zakivala na ih vratima. Onda bi uzela brezovu metlu i svu crkvu pobrisala i oribala a uoči nedelje i crvenog slova bi se pomolila pred oltarskim ikonama. Na zlobne podsmijehe pojedinih bezbožnika bi odgovorila: „Kud je tekla voda i opet će!“ priča njen unuk Miodrag koji se vratio iz grada u rodno selo, gdje provodi penzionerske dane i redovno posjećuje svoju crkvu.
Tek sedamdesetih godina prošlog vijeka, crkvu su dobrovoljno pokrili majstori iz Vagana i Budimlije i spriječili dalje prokišnjavanje. Tada su u krovu za rogom, ostavili flašu u koju su ubacili cedulju sa imenima obnovitelja i godinom zaštite ovog hrama.

Dejan Vidaković često iz Beograda dolazi u rodni kraj, gdje ima očevu kuću i imanje. „ Ovdje sam često. Nešto se probudi u čovjeku, duša vuče ka djedovini. Ja sam kršten u ovoj crkvi i želim da se ona „otkrije“ i za druge ljude, da dođu da vide ovu ljepotu, da osjete miris borovine i tamjana koji izbija iz ovih brvana starih preko dvjesta godina“, kaže Dejan, koji je sam napravio putokaznu tablu sa oslikanom crkvom i postavio je pored regionalnog puta, na mjestu skretanja za Vagan.

Danas se u ovoj crkvi služi Liturgija više puta godišnje i ponovo kao na početku svog postojanja postaje metoh manastira dobrunskog. Ovdje kaluđeri iz Dobrunske Rijeke grade monaške kelije i gostoprimnicu za narod i to od borovine da sve podsjeća na iskonski izgled.

POD ZAŠTITOM DRŽAVE

Zavod za zaštitu spomenika kulture RS zaštitio je ovo mjesto i lokaciju na Crkvini. Ništa se ne radi bez njihovog stručnog savjeta. Tako je ove godine, izvršena prepokrivka zaobljenog krova od sušenog hrasta kuvanog u katranu(šindre) a po uzoru na originalan krov iz 1894 godine. Sačuvane stare ikone iz istog perioda, slikane rukom nepoznatog umjetnika, će biti podvrgnute konzervaciji i vraćene u oltar a to su ikona Presvte Bogorodice-Krasnice, Svete Trojice i Jovanovo krštenje.
U crkvi su sačuvana i dva drvena čirijaka, ručni rad ondašnjih kaluđera i krst star oko tri stotine godina.
Crkva brvnara u Vaganu spada u red najljepših na razmeđi Srbije i Bosne i svojim vanjskim i unutrašnjim izgledom a posebno duhovnim mirom kojim zrači, ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Potrebno je samo da se pronađu dobri ljudi i pomognu da se uradi put do crkve u dužini od samo dva i po kilometra, kako bi se svi uvjerili u ovo kazivanje.

RTRS:Mira Andrić

Komentariši