Nagrada „Ivo Andrić” uručena Kovačeviću i Prilepinu

Akademiku Dušanu Kovačeviću i ruskom piscu Zaharu Prilepinu je u Andrićevom institutu uručena nagrada „Ivo Andrić”, priznanje koje predstavlja „čin visoke društvene, moralne i književno-istorijske odgovornosti”.

Dušan Kovačević nagrađen je za ukupan dramski opus i novo dramsko delo „Hipnoza jedne ljubavi”, a Zahar Prilepin za roman „Obitelj” i knjigu pripovedaka „Sedam života”.

Nagradu „Ivo Andrić”, koja se dodeljuje u dve kategorije ustanovio je početkom prošle godine Andrićev institut u Andrićgradu, na inicijativu svog Odeljenja za književnost.

– Drugi put zaredom dodeljujemo nagradu „Ivo Andrić” u danima i mesecima kada je Andrić napadana ličnost. Najboljeg pisca kojeg imamo i najboljeg pisca koji je trenutno među najboljima u Evropi i svetu, nagrađujemo Andrićevim imenom upravo zbog onoga što je suština Andrićevog dela zapretana, kako bismo rekli, u veliki internacionalizam. Ne u nacionalizam nego u internacionalizam. Roman „Na Drini ćuprija” je riznica svih mogućih boja, rasa i svakojakih ljudi. Andrić je u tu svoju riznicu stavio ove koji danas žive i pokušavaju od njega da naprave ono što on nije, rekao je reditelj Emir Kusturica, direktor Andrićevog instituta, koji je ovogodišnjim laureatima i uručio vredna priznanja koja se sastoje od povelje i novčanog iznosa.

Prilepin je nagrađen sa 25.000 evra, a Dušan Kovačević sa 20.000 evra. Novac je izdvojen iz budžeta Milorada Dodika, predsednika Republike Srpske.

Svečanosti su prisustvovale brojne zvanice, među njima i Petar Ivancov, ambasador Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini.

– Dušan Kovačević je danas ne samo vodeće ime srpske drame, već i jedan od najznačajnijih evropskih dramskih pisaca i smehotvoraca, a njegove drame „Maratonci trče počasni krug”, „Radovan Treći”, „Sabirni centar”, „Balkanski špijun”, „Sveti Georgije ubiva aždahu”, „Klaustrofobična komedija”, „Profesionalac”, „Urnebesna tragedija”, „Lari Tompson”… objavljene u njegovim petotomnim Sabranim delima, sve su odreda remek-dela koja imaju izuzetan status i kod književne kritike i publike. Nastavljajući se na tradiciju Sterije, Nušića i Popovića, a ponekad u kovibraciji sa poetskim dramama Ljubomira Simovića i humorom Matije Bećkovića, Kovačević je podigao srpsku gorku komediju na najviši nivo i postao evropska vrednost prvog reda – piše u obrazloženju žirija koje je pročitao Jovan Delić, predsednik.

U „Andrićevom žiriju” koji je svoje odluke o ovogodišnjim laureatima doneo jednoglasno su i Želidrag Nikčević i Vladimir Kecmanović.

– „Andrićeva” nagrada mi daje za pravo da ponekad pomislim u danima melanholije i sumnje kako je obrazloženje verovatno tačno, jer su ga potpisali ozbiljni ljudi. Odrastao sam kao i mnoge generacije uz priče, pripovetke i romane Ive Andrića sa posebnom ljubavlju za knjigu „Znakovi pored puta”, zbirku mudrosti saveta za trpljenje i preživljavanje života na Balkanu. Jedan od tih kratkih dijagnostičkih eseja ispisao sam kao predgovor mojoj drami „Sveti Georgije ubiva aždahu” koja se igra u Ateljeu 212 više od 30 godina. Ovo antropološko i psihoanalitičko zapažanje Ive Andrića je verovatno svima dobro poznato, ali ću ga ja ponoviti da se još jednom čuje u ovim neprolazno smutnim vremenima. Suviše je ovaj narod patio od nereda, nasilja i nepravde i suviše navikao da ih podnosi sa podmuklim roptanjem ili da se buni protiv njih već prema vremenima i okolnostima, rekao je Dušan Kovačević.

U kategoriji nagrade „Ivo Andrić” za najbolji roman, objavljen prvi put u Republici Srpskoj i Srbiji na srpskom jeziku, u periodu od 1. januara do 31. decembra 2016. godine nagrada je pripala Zaharu Prilepinu.

– Prilepin koji je i pre romana „Obitelj” imao status klasika savremene ruske književnosti, sada se ne samo učvrstio u toj poziciji, već i visoko podigao, nastavljajući tradiciju ruskih pisaca koji tematizuju istoriju, na Lava Tolstoja, Leonida Leonova o kome je napisao obimnu knjigu, i Aleksandra Solženjicina. Prilepin u svom romanu tematizuje logor na Solovkama iz kojeg će se razviti čuveni Arhipelag Gulag, piše u obrazloženju „Andrićevog žirija”. Nagrađeni Prilepinov roman „Obitelj” i knjigu pripovedaka „Sedam života” prevela je Radmila Mečanin, a objavila izdavačka kuća Samizdat B 92.

Stvaranjem iluzije istinitosti i uverljivosti istorijske slike logora, navodi se obrazloženju žirija, Prilepin se bavi jednim od najvećih zala koje je uz svetske ratove jedno od najstrašnijih obeležja 20. veka.

Tako je Prilepin postao pisac čije će slike i vizije sveta ostati relevantne za dolazeće generacije. Ali, zbog njegovog političkog angažmana i hrabrosti da javno kaže istinu, Prilepina, posebno na Zapadu, kritičari zaobilaze kao klasika savremene svetske književnosti.

– Već dve-tri nedelje moji srpski prijatelji pišu mi pisma i čestitaju mi nagradu. O tome ništa nisam znao do dana današnjeg, mislio sam da je to neka šala ili neko zezanje. Mojim rukovanjem sa Emirom Kusturicom su se sreli Andrić i Dostojevski. Moj stisak ruke nosi toplinu ruskih klasika. Ovde sam došao iz Donjecka. Kada su me moji drugovi, prijatelji, vojnici ispraćali rekli su: „Prenesi pozdrav srpskoj braći”. Treba da shvatite da to nije rečeno tek tako, obično. Rus uvek kaže brat u prvom redu kada misli na Srbina, rekao je u Andrićgradu Zahar Prilepin, čija dela su do sada prevedena na 23 jezika. Zaharinu je nagrada „Ivo Andrić”, kako kaže, ipak prva međunarodna nagrada koju je dobio za svoju pisanu reč.

Prvi laureati nagrade „Ivo Andrić” bili su Matija Bećković za ukupno književno stvaralaštvo i knjigu „Tri poeme” i Vladimir Kecmanović za roman „Osama”.

Komentariši