“…Zato moji, njihovi oni iz Republike Srpske, Federacije, dakle, svi koji se ne plaše istine trebaju ići sa ČOVJEKOM. Ja i moji idemo u Most21. Različito se zovemo, molimo, izjašnjavamo, ali isto želimo- Biti čovjek čovjeku, a ne vuk tom istom čovjeku…”.Olivera Olja Marković je član Predsjedništva novoformiranog političkog pokreta “Most21”, a kako doznajemo iz izvora bliskih ovome pokretu Markovićeva je i najozboljniji kandidat za njegovu potpredsjednicu iz RS-a.

Za sebe jednostavno kaže da je rodjena u Goraždu i da su joj se u porodici i komšiluku jako obradovali…

U Goraždu je završila osnovnu školu i Gimnaziju, a upisala Tehnološki fakultet u Tuzli. Vršnjaci su je smatrali “štreberkom”,no Oliveri to nije smetalo. “Od svega sam najviše voljela knjige, rekla bih i one mene.Ali, voljela sam i riječ, prije svega časnu riječ koja je danas,na žalost,rijetkost”, kaže nam ona u svom prvom javnom,telefonskom, nastupu kao potpredsjednica pokreta “Most21” na čijem čelu je Amir Reko Makedonac.

“Na poslednjoj godini studija, priča nam Olivera,”moja porodica preseljava u Herceg Novi. Tu me, zbog (kažu) dobre dikcije i alta, pronalazi Radio i tako nekako na velika vrata ulazim u svijet novinarstva”.

“Negdje krajem rata(1994.godine) vraćam se Drini i počinjem raditi u RTV .Radila sam i kao dopisnik BH Radia.Na moje razočarenje (2002.godine) RTVVgd prestaje sa radom i ja, baš kao neka ptica selica,se vraćam u Herceg Novi na Radio. I tako opet 2006.godine, na poziv prijateljice, odlazim i zapošljavam se u RTRS, kao dopisnik iz Višegrada. Opet neki splet porodičnih okolnosti vraća me u Herceg Novi gdje startam kao novinar-urednik u Novi tv.

Da mi je neko rekao da ću se baviti politikom prije samo par mjeseci naružila bi ga.Politika? Nikada, to bih tada s dvije ruke potpisala. Medjutim, ona me dirala, ne rijetko i ne bezbolno. Naravno,Zvali su da se ide za njima. Ti naši vajni Lideri? Nisam umjela niti željela biti servilna, a i nisam među njima,da budem iskrena,prepoznala ĆOVJEKA. Željela sam ja ići sa, a ne nikako za.To je bilo moje geslo,moj usud,da tako kažem.No,napokon, pojavio se ČOVJEK! I odmah sam znala da je To – To! To je i most i ćuprija,to sam valjda ja.

Ne,Nije me lako inpresionirati. Kome to uspije taj me i ućutka. Čine to uglavnom dobri ljudi. Dobro me našlo. Imao je ime i prezime, a prije svega djelo. Amir Reko. Pobratim moga brata. Zastadoh, zanijemih od ljudskosti. Prvi put prepoznah dobro u politici. Sretoh se sa sličnima, čini mi se,onima koji su skupo platili jeftine ljude. Shvatih da sam na mjestu na kome nacija nije halucinacija, ali i mjestu gdje se punim ustima govori istina. O dobrom i lošem.O nama,o njima,o svima,otvoreno i bez dlake na jeziku. O zato “moji”, ” njihovi” oni iz Republike Srpske, Federacije, svi koji se ne plaše istine trebaju ići sa ČOVJEKOM. Ja i moji idemo u Most21. Različito se zovemo, molimo, izjašnjavamo, ali isto želimo- Biti čovjek čovjeku, a ne vuk tom istom čovjeku.

Vezane objave