Sudbina Adema Papračanina iz sela Pešteci kod Goražda jedna je od onih teških, surovih, poslijeratnih, koje stežu srce i zalede misli, pa ih je nemoguće dočarati u bosanskom jeziku dostupnim riječima. Priča je to o siromaštvu, beznađu i narušenom zdravlju, u kojoj su i uzroci i krivci manje važni od potrebe da se nešto poduzme i popravi.

Obnovljena kuća

Adem u selu do kojeg vode loši, uski putevi, s dionicama, vjerovatno uoči nekih izbora, mjestimično položenog asfalta, živi bez primanja i tek očekuje svoju prvu penziju.

„Sam k'o vuk“, odgovara na pitanje kako izgleda njegov život u selu oko 25 kilometara udaljenom od Goražda. Na preporuku jednog od njegovih prijatelja koji mu, koliko može, nastoji olakšati težak život, ovog 66-godišnjaka pronašli smo u društvu njegovog stada koza.

– Imam ih sada 40 do 50. Stare koze sam prošle godine prodao mesaru, a ove godine su mi se neke mlađe ojarile, a neke tek trebaju. Volio bih prodati i smanjiti brojno stanje, ali ne dam za sto maraka kozu, da me ucjenjuju – kaže Papračanin.

Nakon što su mu donatori obnovili kuću, Adem se posvetio stočarstvu kako bi pokušao preživjeti. Njegova avlija prekrivena je sijenom jer su posljednje kiše i stado koza napravili kaljužu kroz koju je teško koračati. U svom domaćinstvu sve je podredio kozama koje je smjestio u prateće objekte, podrum kuće, ali i većinu prostorija u objektu u kojem živi. Nekoliko bolesnih jarića ostavio je ispred zahrđale peći koja ih zajedno grije.

Dovoljno sijena

– Šporet mi je propao, veš-mašina ne radi pa nemam gdje ni košulju oprati. Šta ću kad nemam nikakvih primanja… Borim se da dobijem penziju, da im kupim sijena da mi ne pokrepaju. U minusu sam s njima jer svako hoće da kupi jeftino, a ona mi pojede 300 maraka sijena – priča Adem.

Njegova je želja, osim da kupi novu peć i veš-mašinu, da nadležni poprave put do sela kako ne bi ostao odsječen.