Koliko Republike Srpske brinu o logorašima svjedoči primjer Srećka Damjanovića koji je usamljen, napušten, sa minimalnim novčanim mjesečnim primanjima, Damjanović živi u nekadašnjem kolektivnom centru u Nezucima kod Višegrada punih 15 godina. Teško narušenog zdravlja od robijanja, nezadovoljan i očajan u sumornom sobičku barake bitiše, kako kaže, često više gladan nego sit.

„Od svih sigurnih primanja imam invalidninu 77 KM mjesečno i od toga faktički i živim. Rekli su mi da nemam pravo na socijalnu pomoć, jer sam navodno radno sposoban“, jada se Damjanović.

Uslovi za život u napuštenim ruševnim barakama radnika „Hidrogradnje“ bez mokrih čvorova, toplotne izolacije i ostalih uslova za normalan život su poniženje za čovjeka u 21. vijeku.

„Voda je pored barake, kupatila nema niti ga je ikad bilo, vodovodnih instalacija takođe, tako da su uslovi za život – nula“, ozlojeđeno govori Damjanović.

Izlomljenih rebara od boravka u kazamatima, opterećen visokim krvnim pritiskom, reumom, išijasom i ostalim bolestima, Damjanović svaku stopu oko barake, sve samu ledinu, prekopa da bi zasadio krompir, luk, salatu i tikvu i na taj način obezbjedio hrane.„Nadrljao sam kopajući rovove kao muslimanski zatvorenik; tukli su me, patili žeđu i glađu, a eto kako sad živim. Doduše niko me bar ne tuče, ali za mene nema posla, to su mi govorile sve u opštini, niti imam koga da mi pomogne“, priča Damjanović.

Ovaj čovjek je nevin proveo punih devet u zatvorima za vrijeme rata. „Bio sam u zatvorima Viktor Bubanj, u Centralnom, Zenici, suđeno mi je za navodne ratne zločine, a osuđivan sam čak na tri smrtne kazne, pa na 40 robije i na kraju sam oslobođen zbog nedostatka dokaza. I poslije svih tih muka evo vidite kako ovdje jadno i bijedno živim”, ogorčen je Damjanović.

Broj telefona za pomoć: +387 65 / 496 – 230

Broj žiro-računa: 562-006-81371507-51
NLB Razvojna banka

Spread the love

Vezane objave