Mnogi vjeruju da su članovi familije Jevtić i Šimšić iz sela Staniševca kod Višegrada dugovječni. Potkrepljuje se to i dokumentima iz turskog popisa i deftera iz 1604. godine u kome se pominje prezime Jevtić, porodice koja je jedina na ovim prostorima opstala u svim seobama, bunama i ratovima.Jedan od dugovječnih Jevtića je i Miloje, devedesetogodišnji vitalan i živahan starac, koji živi na samom ulazu u selo Staniševac.
„Moj djed Neđo živio je 105 godina, drugi djed Mile više od 90, naša Slavka skoro devedeset napunila, a njen brat Đole napustio ovaj svijet sa 92 godine. Mnogo je takvih Jevtića, dugovječnih ali i Šimšića, koji su porijeklom od naše familije”, priča Jevtić.
Milojevo objašnjenje ovog fenomena je jednostavno. Kaže da su tada ljudi bili pravedni, da su vjerovali i molili se Bogu, nisu psovali kao neki danas, a svake nedjelje je neko iz višečlanih porodica išao na svetu liturgiju u manastir Dobrun.
„U srećna vremena u našoj familiji gdje su gazde bili Miloš, Milorad i ja bilo je od 12 do 18 čeljadi. U selu se odžak dimio iz 36 kuća, a u njima je živilo oko 150 duša”, objašnjava čiča Miloje.
On veli da su to bili pravi domaćini koji su imali i po 180 ovaca. Kaže da su pitali Milorada koliko mu je stado, a on odgovorio – ko će znati, nisam brojao.
Osim ovaca, ovo domaćinstvo je imalo po šest muznih krava, dva para volova i oko 60 koza. Miloje priča da je odjednom vlast donijela odluku o zbrani gajenja koza, jer navodno brste šumu.
„Bio je to težak udarac na sirotinju, jer je koza bila sirotinjska majka. Narod je odmah spjevao pjesmu, koja se krijući pjevala. „Druže Tito, dobro naše, gazda i sad konja jaše, a siroma kozu ima, ona mu se oduzima”, sjeti se Jevtić ovih stihova.Starina priča kako u samoći, a bez žene je 12 godina, razmišlja o nekim, za njega boljim vremenima.
„Zdravo se živilo, jeo se mrs, sir i kajmak, za posjek se pripremalo meso od četvoro-petoro krmadi, plus pastrma od ovaca i koza, a i rakije je bilo za slavlja i svetkovine. Svaki domaćin imao kazan, šljiva požegača dobro rađala. Sad ni ona ne rađa, jer voćka ne rodi gdje nema ljudi”, mudruje starina.
U kući na osami Milorad provodi vrijeme čitajući istorijske knjige, bez naočara, jer još dobro vidi; sluša radio, TV aparat nema, jer nema ni penziju, a u dokolici nahrani psa i „popriča“ sa njim.
Navrate mu ponekad lovci ili šumar, banu policajci, a najviše se obraduje rodbini i prijateljima.
I tako mu starački dani neosjetno teku.
