Kuća u Srbiji, štala i voćnjak u Bosni

Čuda i apsurda u Bosni i Hercegovini je na svakom koraku, a jedan od njih je da nekim građanima međuentitetska linija prolazi kroz dnevni boravak. Ima i onih, kojima se imanje i kuća nalazi u jednoj, a štala u drugoj državi. U takvoj međugraničnoj zoni, koju Bosna i Hercegovina i Srbija više 20 godina od raspada Jugoslavije nisu riješile, žive Rosa i Pavle Mikavica kod Vardišta u okolini Višegrada.
Dok predstavnici državnih komisija BiH i Srbije pregovaraju o razmjeni teritorija oko dijelova nekih opština kako bi utvrdili granicu između dvije države, Pavle Mikavica i njegova supruga Rosa iz sela Panjak kod Vardišta, više puta na dan povrijede graničnu liniju. Ti granični prekršaji dešavaju se na stotinjak kvadratnih metara, jer se njihova kuća nalazi u Srbiji, a dio imanja, pola štale i kačara u BiH.
„Uvodio sam vodu iz Bosne, struja je bila iz Bosne, telefon je bio iz Bosne, baba bila iz Bosne. Bilo je teško, povuci-potegni. Četiri sudske komisije sam imao dok sam dobio vodu da prevedem preko granice. Najposle sam dobio rješenje Vodoprivredne zajednice iz Sarajeva i završio se posao. Linija granice siječe pravo kroz štalu. Držao sam tu volove i krave, pa jedan je, po rasporedu, bio u štali na bosanskoj a drugi na srbijanskoj strain,” priča Pavle svoje doživljaje.
Svoje ilegalne prelaske granice, Pavle potvrđuje svakodnevno: kada izađe na seoski put, kad krene kod prvog komšije na kafu, obilazeći stoku u štali. Povrće ubire iz svoje bašte, ali iz druge države.
„Imam malo parcele i tamo i ovamo. Tako moram da idem da radim i tamo i ovamo. I onda moram da povredim i graničnu liniju. Dolazi policija iz Višegrada, a dolazi i iz Užica. A, ustvari, niko me ne kažnjava”, neustrašivo priča ovaj vremešni đed.
Podijeljeno i groblje
Život u dvije države i nije tako loš. Pavle se snalazi i dovija na razne načine, naročito kada su cijene životnih namirnica u pitanju. Kaže da koristi četiri monete: konvertibilne marke, srbijanske dinare, evre, a ponekad i dolare. Na granici može sve.
„Ipak, nije mi loše. Nekada igram na dvije karte. Nekad je bolje u Srbiji, nekad u Bosni. Životne namirnice su nekada bile daleko jeftinije u Bosni, a nekada u Srbiji, tako da se snalazim za život.“
Kako je sve u ovom selu prividno podijeljeno na dvije države, tako se i seosko groblje našlo na „udaru“ granice. Nasred groblja čvrsto stoji granični kamen.
„Ovo je granični kamen koji dijeli dvije republike. Postavljen je još za vrijeme Franje Josipa. I groblje je podijeljeno na dva dijela. Ovde postoji pogranična zona – dva hektara i deset ari pogranični pojas. Ovde se sa zemljom trgovati ne može, jer nema sile da se prevede”, zbori vječiti graničar.
Na zadušne dane dolaze dva popa. Preminuli članovi nekih porodica počivaju u dvije države, udaljeni samo par koraka jedni od drugih. Pavle je za života odredio grobno mjesto za sebe i suprugu, i u šali dodaje – da se ne bi slučajno desilo da mu Rosa ostane u Bosni, a on u Srbiji:
„Ja, pošto sam vječiti graničar, živim ovde bez smjene, kao vječni graničar. Podigao sam sam sebi spomen na granici, tako da ostajem vječni graničar i na ovome i na onome svijetu.“
Oko Pavlove kuće vijuga granica, savija niz šljivike i siječe štalu i vrt pored nje. Samo nekoliko metara od kućnog praga nalaze se sto i klupe za odmor. Rosa i Pavle, preko ljeta tu odmaraju stare kosti. Interesantno je da se ona odmara u Bosni, a Pavle u Srbiji, jer I kutak za odmor siječe državna granica. U svom rahatluku i ne razmišljaju da bi ih neko mogao kazniti ili poremetiti njihov duševni mir.

Komentariši