Samohranom ocu Dušku Stojanoviću iz Šešlija kod Doboja potrebna je pomoć da riješi stambeni problem. Živi u trošnoj i neuslovnoj kući, u kojoj sam odgaja dva sina.Pripremaju drva za zimu, a potrebno im je više nego drugima jer je kuća dotrajala, pa duva sa svih strana. Kada je veoma hladno, radi djece, vatru lože i u dvije peći.
– Zimi hladno, a ljeti zmije idu po kući. Sve to rađeno prije 40 godina. Lijepio sam stiropor, da ne duva toliko. Uspio sam vodu iz bunara prikopčati. Voda nije za piće, ali može se oprati veš, suđe – započinje priču Stojanović.
Vodu imaju ali ne i kupatilo. Mališanima grije vodu za kupanje pa se snalaze kako znaju i umiju. Najvažnije je, kaže otac, da su čisti. Mališani skromni, ne žale se, ali imaju svoje želje .
Sin Dario ističe da bi volio da ima svoju kuću, novu sobu i kupatilo.
Redovni su đaci, trude se u školi, a otac kaže da čini sve da im olakša. Predlagali su mu da djecu smjeste u uslovan smještaj , ali Duško kaže da ih nije mogao dati. Oni su mu, kaže, sve što ima. Pomognu mu koliko mogu i poslušna su i dobra djeca.- Mora se slušati tata, jer ako ga ne slušam ja ću završiti negdje gdje ne trebam – rekao je sin Dragan.
Izbjeglica je iz Zavidovića, a trajan stambeni smještaj Duško nije uspio da riješi. Kaže da u selu ima kuća za 25.000 maraka, bliže školi i autobuskoj stanici, ali sa svojom zaradom ne može da je kupi. Nije zaposlen, radi s konjima i u šumi, kada se ukaže prilika i prima dječiji doplatak. Očekuje uskoro i naknadu po osnovu samohranog oca, ali sve to Stojanovićima nije dovoljno za novi dom.
– Meni ne trebaju pare. Da mi je samo krov nad glavom, ako ima ko da mi pomogne da riješim stambeno pitanje djeci, da imaju oni kao ostala djeca – naveo je Stojanović.
Duško je nesrećnim slučajem ostao bez ruke i oka, a supruga se razboljela i napustila ih. Sinovima je i otac i majka . Trudi se da im skuva, da nisu gladni , da opere. Trošna kuća u kojoj žive nije njihova pa strahuju da bi uskoro mogli da ostanu bez ikakvog smještaja.
